Haška konvencija o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece od 25. 10. 1980, Sl. l. MU br. 7/91 (notifikacijom o sukcesiji Republika Hrvatska je stranka od 8. listopada 1991. – NN MU 4/94 – http://www.nn.hr/clanci/medjunarodni/1994/022.htm)

ZAKON

O RATIFIKACIJI KONVENCIJE O GRAĐANSKO-PRAVNIM ASPEKTIMA MEĐUNARODNE OTMICE DJECE

Član 1.

Ratificira se Konvencija o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece, potpisana u Hagu, 25. listopada 1980., u izvorniku na engleskom i francuskom jeziku.

Član 2.

Konvencija u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik glasi:

K O N V E N C I J A

O GRAĐANSKO-PRAVNIM ASPEKTIMA MEĐUNARODNE OTMICE DJECE

POGLAVLJE I.

PRIMJENA KONVENCIJE

Član 1.

Ciljevi ove konvencije jesu:

a) osigurati što hitniji povratak djece

nezakonito odvedene ili zadržane u nekoj državi ugovornici;

b)osigurati da se prava na brigu i viđenje s djetetom po zakonu jedne države ugovornice stvarno poštuju u drugoj državi ugovornici.

Član 2.

Države ugovornice poduzet će sve odgovarajuće mjere da na svojem teritoriju osiguraju provedbu Konvencije.

U tu će svrhu primijeniti najuspješnije raspoložive postupke.

Član 3.

Odvođenje ili zadržavanje djeteta smatrat će se nezakonitim:

a) ako predstavlja povredu prava na brigu što ga je dobila osoba, institucija ili bilo koje drugo tijelo, kolektivno ili pojedinačno, po zakonu države u kojoj je dijete bilo stalno nastanjeno prije odvođenja ili zadržavanja;

b) ako su se u vrijeme odvođenja ili

zadržavanja ta prava ostvarivala kolektivno ili pojedinačno, ili bi se bila ostvarivala da nije došlo do odvođenja ili zadržavanja.

Prava na brigu spomenuta u točki a) stava 1. mogu se steći, prije svega, provedbom zakona ili na temelju sudske ili upravne odluke, ili na temelju sporazuma koji ima pravni učinak po pravu dotične države.

Član 4.

Konvencija će se primjenjivati na dijete koje je živjelo u državi ugovornici neposredno prije bilo kakve povrede prava na brigu ili na viđenje. Konvencija će se prestati primjenjivati kada dijete napuni 16 godina.

Član 5.

U svrhe ove konvencije izraz:

a) «pravo na brigu» uključuje prava koja se odnose na brigu o ličnosti djeteta, osobito pravo na određivanje mjesta boravka

djeteta;

b) «pravo na viđenje» uključuje pravo da se dijete na određeno vrijeme odvede izvan mjesta stalnog boravka.

POGLAVLJE II.

CENTRALNI IZVRŠNI ORGAN

Član 6.

Država ugovornica odredit će centralni izvršni organ koji će izvršavati obveze što ih Konvencija predviđa za takav organ.

Savezne države, države s više od jednog pravnog sustava ili države koje imaju autonomne teritorijalne jedinice moći će postavljati više od jednog centralnog izvršnog organa i naznačiti teritorijalnu nadležnost tih organa. Ako je država odredila više od jednog centralnog izvršnog organa, odredit će centralni izvršni organ kojemu će se moći slati molbe za daljnje prosljeđivanje odgovarajućem centralnom izvršnom organu u toj državi.

Član 7.

Centralni izvršni organi će međusobno surađivati i unapređivati suradnju među nadležnim organima u zemljama ugovornicama kako bi se osiguralo što hitnije vraćanje djeteta i postigli ostali ciljevi ove konvencije.

Prije svega centralni izvršni organ će, neposredno ili preko posrednika, poduzimati sve potrebne mjere:

a) za otkrivanje mjesta gdje se nalazi dijete koje je nezakonito odvedeno ili zadržano;

b) za sprečavanje daljnjih eventualnih opasnosti za dijete ili pristranosti u odnosu na jednu od zainteresiranih strana poduzimanjem ili iniciranjem poduzimanja privremene mjere;

c) za osiguranje dobrovoljnog povratka djeteta ili postizanje sporazumnog rješavanja tog pitanja;

d) za razmjenu, gdje je to potrebno, informacija u vezi sa socijalnim podrijetlom djeteta;

e) za pružanje općih informacija o važećem pravu dotične države u vezi s primjenom ove konvencije;

f) za pokretanje ili olakšavanje pokretanja sudskog ili upravnog postupka radi osiguravanja povratka djeteta i gdje je to moguće za sklapanje odgovarajućih sporazuma o organiziranju ili osiguravanju efikasnog ostvarivanja prava na viđenje;

g) za osiguravanje ili olakšavanje osiguravanja, gdje okolnosti to zahtijevaju, pravne pomoći i savjeta, uključujući i sudjelovanje branitelja i pravnih savjetnika;

h) za sklapanje upravnih sporazuma koji su potrebni i adekvatni za osiguravanje sigurnog povratka djeteta;

i) za osiguravanje uzajamne razmjene informacija koje se odnose na primjenu ove konvencije i, ako je to moguće, eliminiranje svih prepreka u njezinoj primjeni.

POGLAVLJE III.

POVRATAK DJETETA

Član 8.

Bilo koja osoba, institucija ili tijelo koje tvrdi da je odvođenjem ili zadržavanjem djeteta povrijeđeno pravo na brigu, može se obratiti centralnom izvršnom organu države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta ili centralnom izvršnom organu bilo koje druge države ugovornice za pomoć u osiguravanju povratka djeteta.

Takva će molba sadržati:

a) podatke o identitetu podnositelja molbe, djeteta i osobe za koju se tvrdi da je odvela ili zadržala dijete;

b) gdje je to moguće datum rođenja djeteta;

c) činjenice na kojima se temelji molba podnositelja za povratak djeteta;

d) sve raspoložive informacije u vezi sa mjestom gdje se dijete nalazi i identitetu osobe s kojom se pretpostavlja da je dijete.

Uz molbu mogu biti priloženi ovi dokumenti:

e) ovjerena kopija bilo koje važne odluke ili sporazuma

f) potvrda ili garantno pismo što ga je izdao centralni izvršni organ ili drugi nadležni organ države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta ili službena osoba, u vezi s relevantnim pravom te države;

g) bilo koji drugi relevantni dokument.

Član 9.

Ako centralni izvršni organ koji primi molbu iz člana 8. ima razloga vjerovati da se dijete nalazi u nekoj drugoj državi ugovornici izravno će, bez odgode, dostaviti molbu centralnome izvršnom organu te države ugovornice i o tome obavijestiti centralni organ koji šalje molbu ili podnositelja molbe, ovisno o slučaju.

Član 10.

Centralni izvršni organ države u kojoj se nalazi dijete poduzet će ili narediti da se poduzmu sve odgovarajuće mjere radi osiguravanja dobrovoljnog povratka djeteta.

Član 11.

Sudski ili upravni organi država ugovornica hitno će provesti postupak za povratak djeteta.

Ako odgovarajući sudski ili upravni organi ne donesu odluku u roku od šest tjedana od dana pokretanja postupka, podnositelj molbe ili centralni izvršni organ države kojoj je poslan zahtjev, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev centralnog izvršnog organa države koja upućuje zahtjev, ima pravo tražiti obrazloženje zbog odgode. Ako odgovor dobije centralni izvršni organ države kojoj je zahtjev je poslan, taj će izvršni organ dostaviti odgovor centralnom izvršnom organu države koja upućuje zahtjev ili podnositelju molbe, ovisno o slučaju.

Član 12.

Ako je dijete nezakonito odvedeno ili zadržano u smislu člana 3., a na dan početka postupka pred sudskim ili upravnim organom države ugovornice u kojoj se dijete nalazi proteklo je manje od jedne godine od dana nezakonitog odvođenja ili zadržavanja, dotični nadležni organ naredit će hitan povratak djeteta.

Sudski ili upravni organ, čak i ako je pravni postupak pokrenut nakon proteka roka od jedne godine spomenutog u prethodnom stavu, također će narediti povratak djeteta ako se ne dokaže da se dijete prilagodilo novoj okolini.

Ako sudski ili uprav organ u državi kojoj je poslan zahtjev ima razloga vjerovati da je dijete odvedeno u neku drugu državu, može obustaviti postupak ili odbaciti molbu za povratak djeteta.

Član 13.

Bez obzira na odredbe prethodnog člana, sudski ili upravni organ države kojoj se šalje zahtjev nije dužan narediti povratak djeteta ako osoba, institucija ili drugo tijelo koje se suprotstavlja njegovu povratku dokaže:

a) da osoba, institucija ili drugo tijelo koje se brine o ličnosti djeteta nije stvarno ostvarivalo pravo na brigu u vrijeme odvođenja ili zadržavanja, ili da se bilo složilo ili naknadno pristalo na odvođenje ili zadržavanje;

b) da postoji ozbiljna opasnost da bi povratak izložio dijete fizičkoj opasnosti ili psihičkoj traumi ili na drugi način doveo dijete u nepovoljan položaj.

Sudski ili upravni organ može, također, odbiti da naredi povratak djeteta ako utvrdi da se dijete suprotstavlja povratku i da je napunilo one godine i steklo stupanj zrelosti pri kojemu je potrebno uzeti u obzir njegovo mišljenje.

Pri razmatranju okolnosti spomenutih u ovom članu, sudski i upravni organ uzet će u obzir podatke koji se odnose na socijalno podrijetlo djeteta dobivene od centralnog izvršnog organa ili nekog drugog nadležnog organa države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta.

Član 14.

Pri utvrđivanju je li došlo do nezakonitog odvođenja ili zadržavanja u smislu člana 3. sudski i upravni organi države kojoj je poslan zahtjev mogu izravno primijeniti pravo, a i sudske ili upravne odluke, bez obzira na to da li se službeno priznaju ili ne u državi u kojoj je stalno mjesto boravka djeteta bez provedbe posebnih postupaka za dokazivanje tog prava ili za priznavanje stranih odluka koji bi inače bili provedeni.

Član 15.

Sudski ili upravni organi države ugovornice mogu, prije izdavanja naloga o povratku djeteta, tražiti da podnositelj molbe pribavi od organa države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta odluku ili druge dokaze da je odvođenje ili zadržavanje djeteta bilo nezakonito na temelju člana 3. Konvencije, ako se takva odluka ili dokazi mogu dobiti u toj državi. Centralni izvršni organi država ugovornica će, u mjeri u kojoj je to moguće, pomoći podnositeljima molbe da dobiju takvu odluku ili dokaze.

Član 16.

Nakon dobivanja obavijesti o nezakonitom odvođenju ili zadržavanju djeteta u smislu člana 3., sudski ili upravni organi države ugovornice u koju je dijete odvedeno ili u kojoj je zadržano neće donositi meritornu odluku o pravu na brigu sve dok se ne utvrdi da se dijete neće vratiti, na temelju ove konvencije, ili ako nije podnesena molba, na temelju ove konvencije, u razumnom razdoblju nakon prispijeća obavijesti.

Član 17.

Sama činjenica da je odluka koja se odnosi na brigu izdana ili da je treba priznati u državi kojoj je poslan zahtjev neće predstavljati osnovu za odbijanje povratka djeteta na temelju ove konvencije, ali sudski i upravni organi države kojoj je poslan zahtjev mogu pri primjeni ove konvencije uzeti u obzir razlog za donošenje te odluke.

Član 18.

Odredbe ovog poglavlja ne ograničavaju ovlaštenja sudskog ili upravnog organa da naredi povratak djeteta bilo u koje vrijeme.

Član 19.

Odluka na temelju ove konvencije u vezi s povratkom djeteta neće se smatrati meritornom odlukom bilo o kojem pitanju u vezi s pravom na brigu.

Član 20.

Povratak djeteta na temelju odredaba člana 12. može se odbiti ako bi to predstavljalo kršenje osnovnih načela zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda države kojoj je zahtjev poslan.

POGLAVLJE IV.

PRAVO NA VIĐENJE

Član 21.

Molba za sklapanje sporazuma za organiziranje ili osiguravanje efikasnog ostvarivanja prava na viđenje može se podnijeti centralnim izvršnim organima država ugovornica na isti način kao i molba za povratak djeteta.

Centralni izvršni organi moraju poštivati obveze o suradnji što su utvrđene u članu 7. radi unapređenja nesmetanog uživanja prava na viđenje i udovoljenja svim uvjetima o kojima može ovisiti ostvarivanje ovih prava. Centralni izvršni organi poduzet će korake za otklanjanje, koliko je to moguće, svih prepreka u ostvarivanju tih prava.

Centralni izvršni organi, neposredno ili preko posrednika, mogu inicirati ili pomoći pri pokretanju postupka radi organiziranja ili zaštite tih prava i osiguravanja uvjeta o kojima može ovisiti ostvarivanje tih prava.

POGLAVLJE V.

OPĆE ODREDBE

Član 22.

Nikakvo jamstvo, u obliku kaucije ili depozita, ma kako opisano, neće se tražiti kao garancija za pokrivanje troškova i rashoda sudskih ili upravnih postupaka u primjeni ove konvencije.

Član 23.

Neće se zahtijevati nikakva legalizacija ili slična formalnost u kontekstu ove konvencije.

Član 24.

Sve molbe, dopisi ili druga dokumentacija koja se šalje centralnim izvršnim organima zamoljene države bit će napisani na izvornom jeziku s priloženim prijevodom na službeni jezik ili na jedan od službenih jezika države kojoj se šalje zahtjev ili, gdje to nije moguće, s prijevodom na francuski ili engleski jezik.

Međutim država se ugovornica može, izražavajući rezervu u skladu s članom 42. suprotstaviti upotrebi francuskog ili engleskog jezika, ali ne i jednog i drugog jezika, u svim molbama, dopisima ili drugoj dokumentaciji koja se šalje njezinim centralnim izvršnim organima.

Član 25.

Državljani država ugovornica i osobe koje su nastanjene u tim državama imat će pravo na pravnu pomoć i savjetodavne usluge u pitanjima u vezi s primjenom ove konvencije bilo u kojoj drugoj državi ugovornici uz iste uvjete kao i domaći državljani i osobe stalno nastanjene u toj državi.

Član 26.

Svaki centralni izvršni organ snosit će svoje troškove u vezi s primjenom ove konvencije.

Centralni izvršni organi i druge javne službe država ugovornica neće nametati nikakve pristojbe na molbe podnesene na temelju ove konvencije. Oni, osobito, ne mogu od podnositelja molbe zahtijevati bilo kakve naknade za troškove i rashode postupka ili, gdje to odgovora, za troškove koji potječu iz sudjelovanja pravne obrane ili savjetnika. Međutim oni mogu tražiti plaćanje troškova koji su proizašli ili će proizaći iz sprovođenja povratka djeteta.

Međutim država ugovornica može, stavljanjem rezerve u skladu s članom 42. izjaviti da neće primiti na sebe nikakve troškove koji se spominju u prethodnom stavu, a potječu iz sudjelovanja pravne obrane ili savjetnika ili iz sudskog postupka, osim u slučaju da se ti troškovi pokrivaju na temelju njezina sustava pravne pomoći i savjetodavnih usluga.

Nakon izdavanja naloga za povratak djeteta ili izdavanja naloga u vezi s pravom na viđenje, u skladu s ovom konvencijom, sudski ili upravni organi mogu, gdje to odgovara, narediti osobi koja je odvela ili zadržala dijete, ili koja je spriječila ostvarivanje prava na viđenje, da plati potrebne troškove što ih je imao podnositelj molbe ili neka druga osoba u njegovo ime, uključujući putne troškove, sve troškove traganja za djetetom i troškove pronalaženja djeteta, troškove pravnog predstavljanja podnositelja molbe i troškove povratka djeteta.

Član 27.

Kada je očito da zahtjevima iz ove konvencije nije udovoljeno ili da molba inače nema valjane pravne osnove, centralni izvršni organ nije dužan prihvatiti molbu. U tom će slučaju centralni izvršni organ, o svojim razlozima, odmah obavijestiti podnositelja molbe ili centralni izvršni organ preko kojega je dostavljena molba, ovisno o slučaju.

Član 28.

Centralni izvršni organ može zahtijevati da uz molbu bude priloženo pismo ovlaštenja koje mu daje pravo da zastupa podnositelja molbe ili da imenuje predstavnika koji će djelovati umjesto njega.

Član 29.

Ova konvencija neće spriječiti bilo koju osobu, instituciju ili tijelo koje tvrdi da je došlo do povrede prava na brigu ili viđenje u smislu člana 3. ili člana 21. da se izravno obrati molbom sudskim ili upravnim organima države ugovornice, bez obzira na to je li to predviđeno odredbama ove konvencije ili nije.

Član 30.

Sve molbe upućene centralnim izvršnim organima ili izravno sudskim ili upravnim organima države ugovornice u skladu s uvjetima ove konvencije, zajedno s dokumentima i svim ostalim priloženim podacima, ili podacima što ih daje centralni izvršni organ, prihvatit će se u sudovima ili administrativnim organima država ugovornica.

Član 31.

U odnosu prema državi koja u vezi s pitanjima prava na brigu o djetetu ili viđenje djeteta ima dva pravna sustava ili više pravnih sustava što se primjenjuju u različitim teritorijalnim jedinicama:

a) bilo kakvo pozivanje na mjesto stalnoj boravka u toj državi smatrat će se pozivanjem na mjesto stalnog boravka u jednoj od teritorijalnih jedinica te države;

b) bilo kakvo pozivanje na zakon države u vezi s mjestom stalnog boravka smatrat će se pozivanjem na zakon teritorijalne jedinice države u kojoj je mjesto stalnog boravka djeteta.

Član 32.

U odnosu prema državi koja u vezi s pitanjima brige o djetetu ima dva pravna sustava ili više pravnih sustava što se primjenjuju na različite kategorije osoba, bilo kakvo pozivanje na zakon te države smatrat će se pozivanjem na pravni sustav što ga utvrdi zakon te države.

Član 33.

Država u kojoj razne teritorijalne jedinice imaju vlastite pravne propise o skrbništvu o djeci neće biti dužna primjenjivati ovu konvenciju tamo gdje država s jedinstvenim pravnim sustavom nije dužna to učiniti.

Član 34.

Ova će konvencija imati prednost u pitanjima s područja primjene nad Konvencijom od 5. listopada 1961. o ovlaštenjima odgovornih organa i pravu koje će se primjenjivati u odnosu na zaštitu maloljetnika, među potpisnicima obiju konvencija. Inače, ova konvencija neće ograničiti primjenu međunarodnog instrumenta koji je na snazi između države podrijetla i države kojoj se šalje molba ili drugoga zakona države kojoj se šalje molba u svrhu realiziranja povratka djeteta koje je nezakonito odvedeno ili zadržano ili u svrhu ostvarivanja prava na viđenje.

Član 35.

Ova će se konvencija primjenjivati među državama ugovornicama samo u odnosu na nezakonita odvođenja ili zadržavanja što su uslijedila nakon njezina stupanja na snagu u tim državama.

U slučaju izjave na temelju člana 39. ili člana 40. pozivanje iz prethodnog stava na državu ugovornicu smatrat će se pozivanjem na teritorijalnu jedinicu ili jedinice na koje se primjenjuje ova konvencija.

Član 36.

Ništa iz Konvencije neće spriječiti dvije države ugovornice ili viša država ugovornica, da se radi ograničavanja restrikcija kojima može podlijegati povratak djeteta, međusobno dogovore o odstupanju bilo od koje odredbe ove konvencije koja može predstavljati takvo ograničenje.

POGLAVLJA VI

ZAVRŠNE ODREDBE

Član 37.

Ova će konvencija biti otvorena za potpis državama koje su bile članice Haške konferencije o međunarodnome privatnom pravu za vrijeme njezina XIV. zasjedanja.

Konvencija se može ratificirati, može joj se pristupiti ili se može prihvatiti, a instrumenti ratifikacije, prihvata ili pristupa bit će položeni kod Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske.

Član 38.

Bilo koja druga država može pristupiti Konvenciji.

Instrumenti pristupa bit će položeni kod Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske.

Za državu koja pristupi Konvenciji, Konvencija stupa na snagu prvog dana trećega kalendarskog mjeseca nakon polaganja instrumenta pristupa.

Pristup će biti pravovaljan samo u odnosima između države pristupnice i onih država ugovornica koje budu izjavile da prihvaćaju pristup. Takvu će izjavu, također, morati dati bilo koja država članica koja ratificira, prihvaća ili odobrava Konvenciju nakon pristupa. Takva će izjava biti položena kod Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, a Ministarstvo će poslati, diplomatskim putem, ovjerenu kopiju izjave svakoj od država ugovornica.

Za državu koja pristupa i državu koja je izjavila da prihvaća pristup, Konvencija će stupiti na snagu prvog dana trećega kalendarskog mjeseca nakon polaganja izjave o prihvatu.

Član 39.

Bilo koja država može u vrijeme potpisivanja, ratificiranja, prihvaćanja, odobravanja ili pristupa izjaviti da će se Konvencija primjenjivati na svim teritorijima za čije je međunarodne odnose odgovorna, ili na jedan teritorij ili više njih. Takva će izjava postati pravovaljana u vrijeme stupanja na snagu Konvencije za tu državu.

Takva izjava, a i svako daljnje proširivanje primjene, proslijedit će se Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske.

Član 40.

Ako država ugovornica ima dvije teritorijalne jedinice ili više teritorijalnih jedinica u kojima se primjenjuju različiti pravni sustavi u odnosu na pitanja iz djelokruga ove konvencije, može u vrijeme potpisivanja, ratificiranja, prihvaćanja, odobravanja ili pristupa izjaviti da će se ova konvencija primjenjivati na sve njezine teritorijalne jedinice ili samo na jednu ili više njih, i može izmijeniti ovu izjavu podnošenjem druge izjave u bilo koje vrijeme.

O svim izjavama ove vrste bit će obaviješteno Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske i u njima će se eksplicitno odrediti teritorijalne jedinice u kojima će se primjenjivati Konvencija.

Član 41.

Ako država ugovornica ima politički sustav prema kojemu su izvršna, sudska i zakonodavna ovlaštenja podijeljena između centralne vlasti i drugih vlasti u okviru te države, njezin potpis ili ratifikacija, prihvat ili odobravanja ili pristup ovoj Konvenciji ili njezine izjave u smislu člana 40. neće imati nikakve implikacije na unutarnju podjelu ovlaštenja u okviru te države.

Član 42.

Svaka država može, najkasnije u vrijeme ratifikacije, prihvata, odobravanja, ili pristupa ili u vrijeme davanja izjave u smislu člana 39. ili člana 40. izraziti jednu ili obje rezerve previđene članom 24. i članom 26. stavom 3. ove Konvencije. Druge rezerve neće biti dopuštene.

Svaka država može bilo u koje vrijeme povući rezervu koju je dala. Povlačenje će se proslijediti Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske.

Rezerva prestaje biti pravovaljana prvoga dana trećega kalendarskog mjeseca nakon obavijesti spomenute u prethodnom stavu.

Član 43.

Konvencija će stupiti na snagu prvoga dana trećega kalendarskog mjeseca nakon polaganja trećeg instrumenta ratifikacije, prihvata, odobravanja ili pristupa spomenutih u članu 37. i 38. ove Konvencije.

Nakon toga, Konvencija će stupiti na snagu:

1) prvoga dana trećega kalendarskog mjeseca nakon polaganja instrumenta ratifikacije, prihvata, odobravanja ili pristupa za svaku državu koja ratificira, prihvaća, odobrava ili pristupa Konvenciji;

2) prvoga dana trećega kalendarskog mjeseca nakon obavijesti spomenute u članu 39. ili članu 40. ove konvencije za svaki teritorij ili teritorijalnu jedinicu na koju je proširena primjena Konvencije u skladu s članom 39. ili članom 40. Konvencije.

Član 44.

Konvencija će biti na snazi pet godina od dana stupanja na snagu u skladu s članom 43. stavom 1. Konvencije i za države koje su je naknadno ratificirale, prihvatile, odobrile ili pristupile Konvenciji.

Konvencija će se automatski obnavljati svakih pet godina ako nema pisanih izjava koje tome proturječe.

Sve izjave te vrste dostavljat će se Ministarstvu vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske, najmanje šest mjeseci prije proteka petogodišnjeg razdoblja. One mogu biti ograničene na određene teritorije ili teritorijalne jedinice na koje se primjenjuje Konvencija.

Takve će izjave biti pravovaljane samo u odnosu prema državi koja je o tome dostavila obavijest. Konvencija će ostati na snazi za druge države ugovornice.

Član 45.

Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Nizozemske obavijestit će države članice Konferencije i države koje su pristupile u skladu s članom 38. Konvencije o ovome:

1) o potpisima, ratifikacijama, prihvaćanjima i odobrenjima što su navedeni u članu 37. Konvencije;

2) o pristupanju što su navedena u članu 38. Konvencije;

3) o datumu stupanja na snagu Konvencije u skladu s članom 43. Konvencije;

4) o proširivanju primjene što je navedena u članu 39. Konvencije;

5) o izjavama što su navedene u članu 38. i 40. Konvencije;

6) o rezervama što su navedene u članu 24. i 26. stavu 3. Konvencije te povlačenjima navedenima u članu 42. Konvencije;

7) o izjavama što su navedene u članu 44. Konvencije.

U potvrdu tome dolje potpisani, propisno za to ovlašteni, potpisali su Konvenciju.

Sastavljeno u Hagu, 25. listopada 1980. na engleskom i francuskom jeziku, u po jednom primjerku koji će biti deponiran u arhivi Vlade Kraljevine Nizozemske i oba su teksta jednako valjana. Primjerak Konvencije bit će dostavljen diplomatskim putem svakoj državi članici Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu koja je sudjelovala na XIV. zasjedanju.

Član 3.

Centralni izvršni organ u smislu člana 6. Konvencije, jesu nadležni organi republika: Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije, Slovenije i Srbije.

Centralni izvršni organ kojemu se mogu slati molbe radi prosljeđivanja nadležnome centralnome izvršnom organu iz stava 1. ovog člana jest savezni organ uprave nadležan za poslove pravosuđa.

Član 4.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u «Službenom listu SFRJ» – Međunarodni ugovori.

Ostale konvencije: