Intelektualne teškoće – poglavlje iz Priručnika za udomiteljstvo

Autor: Sanja Jurić, dipl. def.

Intelektualne teškoće nisu bolest ili specifična nesposobnost nego administrativno određen naziv za različita genetska, socijalna i medicinska stanja koja imaju zajedničku karakteristiku a to je značajno ispodprosječno intelektualno funkcioniranje. To je stanje u kojem je značajno otežano uključivanje u društveni život, a povezano je sa zaustavljanjem ili nedovršenim razvojem intelektualnog funkcioniranja.

Najčešći uzroci su: biološki gdje su u pitanju kromosomska odstupanja, zatim komplikacije u trudnoći, virusne i druge infekcije, neuhranjenost ploda ili stanja pri porodu poput nedostatka kisika, traume i infekcije. Čest uzrok su i zdravstvena stanja u dojenačkoj dobi poput infekcija i trauma. Dio intelektualnih teškoća se ubraja u obiteljski naslijeđenu. Adaptivno ponašanje je skup pojmovnih, socijalnih i praktičnih vještina koje je osoba naučila u svrhu funkcioniranja u životu. Ograničenja u adaptivnom ponašanju utječu na uobičajena, a ne najbolja ponašanja. Utječu na sposobnosti snalaženja u životnim promjenama i zahtjevima okoline. Područja adaptivnog ponašanja su: komunikacija, briga o sebi, stanovanje, snalaženje u okolini, samousmjeravanje, zdravlje, sigurnost, slobodno vrijeme, rad, funkcionalna akademska znanja.

Opće intelektualno funkcioniranje definirano je kvocijentom inteligencije /IQ/ koji se dobiva primjenama psiholoških standardiziranih testova inteligencije. Radi lakšeg razumijevanja uz kvocijent inteligencije se navodi i mentalna dob.

Prema IQ i mentalnoj dobi definirane su sljedeće skupine

Lake intelektualne teškoće

Približni kvocijent inteligencije proteže se između 50 i 70 što odgovara mentalnoj dobi od 7 do 11 godina. U ovu skupinu se ubraja najveći broj osoba i obično se teškoće otkriju kretanjem u školu ili u prvim razredima osnovne škole. Ove osobe prate teškoće pri učenju.

Razvoj je usporeniji nego kod vršnjaka. Najčešće komuniciraju govorom, odstupanja na području govora povezana su s teškoćom u izgovoru, usporenim razvojem govora, ograničenim rječnikom i slično. Razvoj motorike odvija se bez značajnih teškoća. Osobe s lakim intelektualnim teškoćama zadržavaju se na stadiju konkretnih operacija: mišljenje je logičko, razmišljaju o konkretnim situacijama a uče preko primjera i vlastitih iskustava. Ovisni su o mišljenju drugih. Žele pripadati grupi i prihvaćaju socijalna pravila. Iskazuju privrženost „važnim osobama“. U razumijevanju stvarnosti se mogu uživjeti i u gledišta drugih ljudi, što je izuzetno važno za proces socijalizacije. Također su u stanju uspoređivati svoje zaključke i rješenja s tuđima i tako ih provjeravati. Povremeno i u pojedinim razdobljima svog razvoja iskazuju teškoće u zadovoljavanju zahtjeva okoline. U rješavanju složenijih problemskih situacija u mnogoj mjeri ovise o pomoći drugih. Imaju razvijen osjećaj vlastite vrijednosti, brinu o bližnjima i budućnosti. Ukoliko je prisutna agresija ista je usmjerena na određene osobe.

Osobe s ovim intelektualnim teškoćama su sposobne obrazovati se za jednostavna, najčešće pomoćna zanimanja te su sposobni za rad i ostvarivanje socijalnih kontakata, ali im je neophodan nadzor i usmjeravanje. Najčešće žive samostalno uz podršku ili u obitelji. Zaposle se na pomoćnim, jednostavnim poslovima. Potrebna im je povremena skrb, podrška i pomoć oko rješavanja složenijih situacija.

Umjerene intelektualne teškoće

Približni kvocijent inteligencije proteže se između 35 i 50 što odgovara mentalnoj dobi od 4 do7 godina. Osobe s umjerenim intelektualnim teškoćama po pravilu se otkrivaju već u vrlo ranom ili ranom djetinjstvu zbog loše senzomotoričke koordinacije i sporosti u razvoju verbalnih i socijalnih vještina.

Osobe s umjerenim intelektualnim teškoćama zadržavaju se na stadiju intuitivnog mišljenja: o svemu rasuđuju samo sa svog stajališta i prema svojim mjerilima, mišljenje se ne odvija prema zakonima logike, već izvire samo iz želja. Mišljenje je egocentrično, jednostavno usmjereno, bez mogućnosti generalizacije. Govor je konkretan. Mogu predvidjeti neki događaj. Uče preko primjera i konkretnih iskustava. Pokazuju interes za vršnjake. Identificiraju se i ovisni su o važnim osobama. Imaju osjećaj svemoći. Imaju poteškoće u prilagođavanju novim situacijama, slabu prosudbu situacija, slabu kontrolu impulsa i gubitak tolerancije. Ukoliko postoji agresija najčešće je ista usmjerena na važne osobe.

Većina osoba s umjerenim intelektualnim teškoćama može postići određeni stupanj neovisnosti, što obuhvaća brigu o sebi, učenje i komuniciranje. Osobama s umjerenim intelektualnim teškoćama trebat će različiti stalni oblici pomoći i potpore za život i rad. Mogu obavljati poslove za nekvalificirane ili polukvalificirane radnike, uz podršku ili u zaštićenim radionicama. Uz podršku dobro se prilagođavaju životu u zajednici, uz neophodnu djelomičnu skrb.

Teže intelektualne teškoće

Približni kvocijent inteligencije proteže se između 20 i 35 što odgovara mentalnoj dobi od 2 do 4 godine. Ovaj vid teškoće otkrije se vrlo rano, jer se govor, komunikacija i motorika razvijaju sporo i samo djelomično.

Osobe s težim intelektualnim teškoćama zadržavaju se na stadiju simboličkog mišljenja: izmišljaju svoje simbole, a verbalne oznake koje uče su na pola su puta između individualnog i općeg, stoga se ovo razdoblje naziva predpojmovnim. Osobe s ovim intelektualnim teškoćama zbog usporenog kognitivnog razvoja imaju ozbiljnih problema u učenju (uče preko konkretnih iskustava). Mišljenje je bez povezivanja, doživljavaju „ovdje“ i „sada“ i usmjereni su samo na aktualni događaj kojeg se i sjećaju. Komunikacija s okolinom u velikoj je mjeri narušena zbog zakašnjelog razvoja govora i nemogućnosti osoba da zadovolje očekivanja socijalne sredine. Ove osobe najčešće su ovisne o emocionalnom stanju osobe podrške ili nekog člana obitelji, dok je interes za vršnjake malen. Vlastito tijelo doživljavaju kao centar svijeta. Reagiraju na okolinu po principu „ugode – neugode“ i pri tome ne podnose odgađanje ugode. Donekle pokazuju inicijativu prema neživoj okolini. Ukoliko je prisutna agresivnost, najčešće je usmjerena prema vani.

Osobe s težim intelektualnim teškoćama trebaju stalnu pomoć okoline i vrlo rijetko su u pojedinim jednostavnim radnjama sposobne funkcionirati samostalno. U svim aktivnostima osobama su neophodne upute, podrška i pomoć te je najčešće nužna opsežna skrb i podrška.

Teške intelektualne teškoće

Kvocijent inteligencije je ispod 20 što odgovara mentalnoj dobi do 2 godine. Takve osobe imaju ozbiljna ograničenja u komunikaciji i pokretljivosti te im je potrebna stalna pomoć i njega te opsežna podrška u svim aktivnostima svakodnevnog življenja (hranjenje, osobna higijena, i kretanje i promjena položaja, odijevanje, snalaženja u prostoru).

Osobe s teškim intelektualnim teškoćama pokazuju osnovne emocionalne i motoričke reakcije. Zadržavaju se na stadiju senzomotoričke ili praktične inteligencije: akcija je primarna a mišljenje sekundarno. Uče treningom, refleksno. Traže psihofiziološku homeostazu (vezivanje za majku ili najbližu osobu). Socijalno se vežu, ali nemaju interes za materijalnu okolinu. Imaju poteškoće u integraciji senzoričkih stimulansa. Pretežito su zauzeti vlastitim dijelovima tijela. Teško podnose promjene. Često nemaju razvijene govorne sposobnosti, niti sposobnosti sporazumijevanja. Najčešće ne kontroliraju fiziološke potrebe. Ukoliko postoji agresija najčešće je usmjerena na sebe.

Osobe s teškim intelektualnim teškoćama nisu sposobne funkcionirati samostalno. Obuče se najjednostavnijim sposobnostima brige o sebi. U svemu su neophodne opsežne upute, podrška i pomoć te je najčešće nužna sveobuhvatna skrb i podrška.

Što je veći stupanj intelektualnih teškoća, poteškoće su jače izražene i takvi slučajevi se zamijete još u ranom djetinjstvu. I pored klasifikacije na više skupina intelektualnih teškoća, veoma je bitna činjenica da ne postoje dvije osobe koje na identičan način imaju teškoće, tako da naglasak ne treba biti na skupini nego na individualnom pristupu svakoj osobi.

Značajke i popratne teškoće osoba sa intelektualnim teškoćama

Osoba s intelektualnim teškoćama prolazi kroz iste razvojne faze kao i osobe bez teškoća, s osobitosti da se razvojni stadiji i prijelazi između stadija produljuju. Bitno je razumjeti na koji na koji način osobe s intelektualnim teškoćama doživljavaju svijet oko sebe, što se može razumjeti kroz sljedeće procese:

Opažanje označava proces kojim mozak organizira osjetilne podražaje u smislenu cjelinu. Smetnje u osoba sa intelektualnim teškoćama se očituju na skoro svim perceptivnim područjima. Potrebno je osigurati različite aktivnosti percipiranja, isplanirati ih, organizirati, uključiti više osjetila (vid, sluh, taktilne osjete, itd.), a jako je bitno više puta ponavljati. Informacije treba davati na dovoljno polagan način, vrijeme između informacija koje pristižu mora biti veće što je stupanj intelektualne teškoće teži.

Mišljenje je proces kojim putem misaonih operacija određujemo svojstva pojava i odnose među njima. Mišljenje osoba sa intelektualnim teškoćama nosi obilježja konkretnosti tj. dugo se potkrepljuje onim što vide, čuju, osjete. Postoje teškoće u sumiranju, generaliziranju, analizi i sintezi, potrebni su dugotrajni postupci da bi se iz tokova mišljenja u slikama uvelo u mišljenje u pojmovima. Postoje i teškoće socijalne adaptacije i problemi u primjeni stečenih znanja, vještina i navika.

Pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. U osoba s intelektualnim teškoćama dolazi do maskiranja, informacije nisu vjerne objektivnoj stvarnosti. Kratkotrajno pamćenje je slabije, jer ne koriste strategije zapamćivanja. Sve novo čemu se osoba želi podučiti treba biti popraćeno ponavljanjem, vježbanjem i utvrđivanjem te primjenom u različitim situacijama. Učenje teče sporo, uz puno zornog materijala i puno ponavljanja, uz potrebu primjene naučenog u različitim situacijama.

Pažnja je sposobnost percipiranja određenog podražaja u određeno vrijeme. Najčešće smetnje pažnje su distraktibilnost i promjena pažnje. Situacije treba organizirati tako da se pažnja obraća na bitne osobine, pružati im samo osnovne informacije i te informacije dodatno istaknuti.

Govor je zvučna komunikacija, a komunikacija je prenošenje misli, informacija, dojmova, ideja, emocija. Najčešće se sreću teškoće poput: otežanog razumijevanja, siromašnog rječnika, poremećaja izgovora, poremećaja jezičnog strukturiranja. Potrebna je primjena jednostavnog rječnika, jasnih rečenica i jednostavnih sadržaja.

Emocije su specifičan odnos prema sebi, drugim ljudima, predmetima i pojavama. Prenose se izrazom lica, glasom, pokretima i samom situacijom. Teškoće kod osoba s intelektualnim teškoćama ogledaju se u ne razumijevanju svog i tuđeg emocionalnog ponašanja te u težem kontroliranju izražavanja svojih osjećaja. Potrebno je stvoriti toplu i sigurnu emocionalnu klimu, pokazati interes za emocije osobe, stvoriti pozitivno poimanje sebe, poučavati osobu kako reagirati u nekim situacijama.

Po pitanju osjeta vida kod osoba sa intelektualnim teškoćama javljaju se česta oštećenja a vjerojatnost ozbiljnijih oštećenja povećava se sa težinom intelektualne teškoće.

Kod osjeta sluha veći je postotak oštećenja kod osoba s intelektualnim teškoćama nego u općoj populaciji.

Po pitanju osjeta njuha nema razlika, odstupanju su zamijećena u prepoznavanju mirisa i objašnjavanju mirisa.

Kod taktilnog osjeta (osjeta dodira) osobe sa intelektualnim teškoćama imaju teškoće pri lokalizaciji podražaja, razlikovanju istovremenog podražaja na dva mjesta te teškoće fine motorike.

Kod kinestetičkog i statičkog osjeta najveće teškoće se javljaju u koordinaciji pokreta i u zadacima motoričke preciznosti.

Često se uz osobe s intelektualnim teškoćama javlja epilepsija i cerebralna paraliza. Epilepsija se može tijekom života javiti svakoj osobi. Predstavlja poremećaj funkcije mozga kao posljedica raznih moždanih oboljenja ili oštećenja, ali su i brojni epileptični napadaji nepoznatog uzroka. Postoji više vrsta napadaja ali su najpoznatiji: mali i veliki napadaj.

Mali napadaj je najčešći kod male djece i karakterizira ga gubitak svijesti na kratko vrijeme (3-5sec), umiri se, problijedi, ostavlja aktivnost kojom se bavilo. Ako stoji može se desiti da padne, ako sjedi glava mu klone, rjeđe se javljaju trzaji ruku i prstiju, sa mišićnom ukočenošću.

Veliki napadaj se javlja također naglo, dijete zgrči ruke, tijelo, noge, jako stisne zube, zagleda se u jednu točku, vikne, problijedi, može se desiti da ima stolicu ili se pomokri. Napadaj može trajati 1-3min., a potom dijete pada u duboki san.

Cerebralna paraliza podrazumijeva skupinu poremećaja pokreta i položaja uzrokovanu razvojnim poremećajem ili oštećenjem nezreloga mozga. Posljedica je nedostatka kisika, povrede ili bolesti mozga prije, u vrijeme ili kratko vrijeme nakon poroda.

Niti jedno specifično obilježje ili ponašanje ne povezuje se samo s intelektualnim teškoćama.

Svaka osoba sa teškoćama je osoba za sebe, sa svojim sposobnostima i mogućnostima, načinima funkcioniranja, sa specifičnim odnosima prema sebi i drugima, sa svojim viđenjima okoline oko sebe, sa jedinstvenim potrebama i željama, kao što smo i mi sami i svaka druga osoba.

Podrška osobama s intelektualnim teškoćama

Ovisno o stupnju teškoća osobe s intelektualnim teškoćama kroz cijeli život trebaju podršku od drugih osoba ali kroz različite stupnjeve i modele podrške. Obično ih dijelimo na:

  • Povremenu podršku – kratkotrajna pomoć u situaciji promjene životne okolnosti;
  • Ograničenu podršku – vremenski ograničena, ali ne i sporadična;
  • Opsežnu podršku – redovita u određenim situacijama i vremenski neograničena;
  • Sveobuhvatnu podršku – trajna, u svim životnim situacijama.

Izuzetno je važno odrastanje i život u sredini koja može prepoznati potrebe i potencijale, s uvažavanjem se odnositi prema osobama s intelektualnim teškoćama, promatrajući osobe u njihovoj jedinstvenosti a ne kao grupe ili kategorije. U svakodnevnim aktivnostima treba osmisliti zadatke u kojima će se osoba poticati i učiti. Aktivnosti u kojima će osoba prema vlastitim interesima i sposobnostima moći sudjelovati uz odgovarajuću pomoć i podršku te osjetiti uspjeh pri njihovu izvršavanju.

U radu sa osobama s teškoćama je bitno poštivanje sljedećih metoda i principa:

Metode u radu:

  • Verbalne metode (razgovora, usmenog izlaganja, objašnjavanja, opisivanja, uputa, naloga i drugo);
  • Vizualne metode (demonstriranja, crtanja, skiciranja, uporaba slika i drugo);
  • Prakseološke metode (stjecanje znanja/iskustva izravnim vođenjem praktične radnje; praktični radovi, igra, vođenja kroz aktivnosti, situaciono učenje i drugo).

Principi u radu:

  • individualnosti (bitno je da svaka aktivnost bude primjerena sposobnostima i potrebama svake osobe , individualne razlike treba poštivati);
  • primjerenosti (svi sadržaji koje se prezentiraju moraju biti primjereni svakoj osobi uzimajući u obzir kompletnu osobu: dob, psiho-fizičke sposobnosti, potrebe za posebnim prikazivanjem sadržaja, mogućnosti uključivanja u rad i aktivnost i dr.);
  • zornosti (svi sadržaju moraju bit zorno prikazani tako da se osobi omogući neposredno promatranje predmeta ili pojava);
  • sistematičnosti (sadržaji i aktivnosti moraju biti sistematizirani i povezni tako da slijede niz do željenog cilja, tako se saznanja daju u logičnom nizu);
  • postupnosti (svi sadržaji i aktivnosti moraju biti postupno razrađeni od lakšem prema težem sa nizom manjih dijelova koji vode do željenog);
  • interesa (svi sadržaji trebaju biti dio interesa ili se treba razviti interes za njih);
  • aktivnosti (svi sadržaji i aktivnosti koji se prezentiraju trebaju potaknuti i uključiti i samu osobu u njihovo izvođenje, prvo pasivnim sudjelovanjem a zatim i aktivnim);
  • vođenja (osobu treba voditi kroz aktivnosti primjerima, govorom, fizički, približavajući joj sam sadržaj i aktivnost);
  • povezanosti sadržaja sa životom (svi sadržaji i aktivnosti trebaju biti direktno ili indirektno povezani sa svakodnevnim životom osobe, ili ih kroz primjere treba povezivati);
  • dosljednosti (u izvođenju svih sadržaja i aktivnosti treba postojati dosljednost pri izvođenju koraka i kompletnih aktivnosti, kako bi postojala struktura i red koji bi i osoba trebala slijediti).

Motivacija je bitan faktor u radu sa osobama s teškoćama, osobito s intelektualnim teškoćama. Motivacija je psihički proces zadovoljavanja potreba odnosno motiva. Motiv je potreba ili želja udružena s namjerom da se postigne neki cilj. Motiv je sve ono što pokreće čovjeka na neku aktivnost.

U radu s osobama s teškoćama motivacija je najčešće snižena ili tijekom vremena opada te je neophodno stalno motiviranje. Uz to, interes je sužen što je također vrlo bitno. Osobu ne treba siliti da nešto učini ili nauči, treba je motivirati i poticati interes. Motiviranje i interes potiču se verbalno, pričajući o aktivnosti, njenom značaju te povezujući sa svakodnevnim životom, upotrebljavajući pri tome i posebna sredstva, npr. materijale veselih boja i ugodnih mirisa, slike i drugo te općenito stvaranjem ugode, pozitivnog ozračja i doživljaja uspjeha.

Osobama sa teškoćama treba omogućiti kompletno funkcioniranje u obitelji i društvenoj zajednici, pružajući im podršku, pomoć i potporu u svima funkcijama, aktivnostima i odnosima, prepoznajući gdje bi se trebalo na različite načine djelovati kako bi im se približilo i olakšalo stjecanje iskustava, usvajanje znanja i iskazivanje sebe kao potpune osobe.

Čovjek je socijalno biće što znači da interakcija s drugim ljudima predstavlja jednu od čovjekovih potreba. Osobe s teškoćama se po tom pitanju uopće ne razlikuju od ostatka populacije, samo što im je ponekad teže uspostaviti takve odnose jer se pred njima nalaze dodatne prepreke. Osim toga, potrebna im je i druga vrsta pomoći kao što je pomoć i podrška pri nekim aktivnostima te njega i skrb.

Osobe s teškoćama teško se uspijevaju izboriti za svoja prava, štoviše, teško se uspijevaju izborit da ostvare svoje ljudsko dostojanstvo i ravnopravno mjesto.
U cilju zadovoljavanja posebnih potreba osoba s intelektualnim teškoćama, kao i poticanja maksimalnog razvoja njihovih sposobnosti, neophodan je individualni pristup kako u odgojnom tako i obrazovnom smislu. Taj pristup podrazumijeva izradu prilagođenog programa za svaku osobu.

Jedan od programa rada s osobama s teškoćama je program socijalne kompetencije. Socijalna kompetencija je osnovna kvaliteta ljudskog postojanja kojom se osoba prilagođava zahtjevima socijalne okoline. Predstavlja spoj socijalnog znanja i socijalnog ponašanja.

Cilj programa socijalne kompetencije je da se putem strukturiranih aktivnosti utječe na usvajanje aktivnosti, na razvoj i unapređivanje onih sposobnosti koje čine temeljne preduvjete za oblikovanje socijalno kompetentne i prihvaćene osobe u zajednici različitih. Program sadrži četiri područja: praktično-osobnu kompetenciju, spoznajno-društvenu kompetenciju, interesno-kreativnu i emocionalno-socijalnu kompetenciju.

Ostale stranice Priručnika za udomiteljstvo: