Slobodno vrijeme osoba sa intelektualnim teškoćama – poglavlje iz Priručnika za udomiteljstvo

Autori: Ivana Leporiz, dpl. soc. radnik, Ivan Novak, kineziterapeut

Slobodno vrijeme možemo definirati kao vrijeme koje pojedinac ispunjava sadržajima prema vlastitim željama i koji odgovaraju njegovim potrebama, a odvija se izvan profesionalnih i društvenih obaveza.

Za osobe s intelektualnim teškoćama posebno je važno pravo na slobodno vrijeme i provođenje istog. Treba naglasiti i otežanu mogućnost zapošljavanja i kvalitetnog osmišljavanja slobodnog vremena. Osobe s intelektualnim teškoćama često prati nedostatak samopouzdanja, osamljenost, nerazumijevanje okoline, problem integracije i prihvaćanja društva.

Uključivanje u aktivnosti zajednice

Jedan od načina kreiranja slobodnog vremena podrazumijeva uključivanje osoba s intelektualnim teškoćama u život zajednice.

Uključenost u život zajednice omogućuje potpuniji i pravedniji pristup socijalnim uslugama, aktivnostima i vezama. To je prirodna potreba svakog čovjeka te mu je društvo dužno osigurati podršku unutar zajednice koja je najprirodniji okoliš svake osobe.

Veća prisutnost i aktivnija uključenost osoba s intelektualnim teškoćama u sadržaje zajednice doprinosi mijenjanju stavova društva o njima. Ipak, stvarna situacija pokazuje kako osobe s intelektualnim teškoćama još uvijek nisu prisutne u svakodnevnim socijalnim aktivnostima među ljudima i na njih se ne gleda kao na ravnopravne, jednako vrijedne građane.

Brojna istraživanja o uključenosti osoba s intelektualnim teškoćama u zajednicu pokazuju da su oni posebno marginalizirana skupina u društvu. To se odnosi na područje sudjelovanja na tržištu rada, mogućnosti te slobodi donošenja osobnih izbora jer većini osoba s intelektualnim teškoćama oduzeta je poslovna sposobnost.

Jedan od problema kojeg su istaknule same osobe s intelektualnim teškoćama je taj da imaju malo mogućnosti za provođenje slobodnog vremena s osobama bez teškoća.

Prema istraživanju kojega su 2007. godine proveli samozastupnici u Hrvatskoj, manje od polovice ispitanika se izjasnilo da su članovi neke grupe ili kluba u kojima bi provodili svoje slobodno vrijeme.

Jednako tako treba naglasiti kako su osobe s intelektualnim teškoćama manje uključene u lokalnu zajednicu od drugih osoba s invaliditetom.

Stupanj uključenosti u zajednicu ovisi i o tome koliko je okolina osobe podržavajuća, odnosno ne podržavajuća. Često je podrška koju osoba dobiva u zajednici od susjeda ili prijatelja, čak i ako je manjeg opsega od stručne pomoći, presudna u procesu socijalnog uključivanja. Upravo zbog toga se stavlja naglasak na formiranje prirodne mreže podrške (članovi obitelji, susjedstvo, prijatelji ), ali ne treba zanemariti stručnu podršku.

Podržavajuća okolina omogućava da osobe s intelektualnim teškoćama budu dio društva u kojemu žive i ne skrivaju se…

Čimbenici kvalitete života osoba s intelektualnim teškoćama

Pojam kvalitete života nije jednostavno definirati. Sama riječ kvaliteta nas potiče da razmišljamo o pozitivnim vrijednostima kao što su sreća, uspjeh, bogatstvo, zdravlje i zadovoljstvo. To je individualna procjena vlastitog zadovoljstva s načinom života, njegovim tijekom, mogućnostima i ograničenjima.

Kvaliteta života osoba s intelektualnim teškoćama određena je istim indikatorima kao i kod tipične populacije (povezanost s okolinom, vlastiti utjecaj i pripadnost uslugama i resursima u zajednici, stupanj zdravstvene zaštite, obiteljski odnosi, socijalni odnosi s drugima, rehabilitacija, rekreacijske aktivnosti i aktivnosti slobodnog vremena).

Pozitivan odnos prema osobama s intelektualnim teškoćama osnova je za aktiviranje čimbenika potrebnih za ostvarivanje kvalitete života bez kojih nema ni postizanja rehabilitacije tih osoba.

Klubovi za podršku osobama s invaliditetom

Klubovi su zamišljeni kao dobrovoljni oblik okupljanja udomitelja i udomljenih korisnika.

Uzimajući u obzir posebnosti potreba osoba s intelektualnim teškoćama, dosadašnja praksa je pokazala da su aktivnosti kluba nezamjenjive u izvaninstitucionalnoj podršci tim osobama. To je posebno izraženo na lokalnoj zajednici, gdje je ovo najčešći i ponekad jedini oblik uključivanja u život zajednice.

Klubovi su mjesto za:

  • društveni kontakt;
  • razmjenu iskustava i raspravljanje o problemima;
  • podršku mobilnih timovima.

Osnivanje klubova važan je alat za socijalizaciju osoba u sustavu udomiteljstva. Tu će korisnici steći dodatne vještine uz pomoć aktivnosti koje se za njih organiziraju. Klubovi su mjesta na kojima udomiteljske obitelji i udomljeni korisnici mogu raspravljati o uobičajenim problemima s kojima se susreću, postavljati pitanja stručnim voditeljima ili se jednostavno družiti.

Program rada klubova uglavnom je usmjeren na:

  • razvoj i unaprjeđenje socijalnih vještina koje pridonose samostalnijem funkcioniranju u obiteljskom i socijalnom okruženju;
  • radno – okupacijske aktivnosti;
  • kreativno – rekreacijske aktivnosti (druženje, ples, društvene igre);
  • podrška pri uključivanju u kulturno – rekreacijske aktivnosti koje nudi lokalna zajednica (kina, kazališta, izložbe, izleti).

Ostale stranice Priručnika za udomiteljstvo: