Poglavlje Udomiteljstvo Priručnika za udomiteljstvo

Povijesni okvir

U Hrvatskoj je tradicija bavljenja udomiteljstvom duboko ukorijenjena kroz povijest, no prvi organizirani oblik udomiteljstva pojavio se 1902. godine, kada je donesen Zakon o prisnom uzgoju nedoraslih, koji je u Parlamentu donesen na inicijativu Josipa Šilovića (hrvatski pedagog, sveučilišni profesor, zakonski zastupnik, ban Savske banovine i senator). Tim zakonom se uređuje da se prema djeci od 10 do 14 godina koja prekrše zakon primjenjuju posebne odredbe, te ih poseban sud upućuje u „uzgajališta“ (koja su otvorena u Slavonskoj Požegi, Glini i Pahinskom).

1922. godine donesen je Zakon o zaštiti djece i mladeži, također na inicijativu Josipa Šilovića. U njemu se izričito daje prednost udomiteljskim obiteljima pred institucijama. Već tada je prepoznata važnost obitelji ispred institucije, no problem je bio što su udomiteljske obitelji, kao i djeca smještena u njima bili prepušteni sebi, bez naknade i stručne podrške.

Nakon različitih ratova, kao i epidemija bolesti javlja se pojačana briga za ratnu siročad, kao i djecu čiji su roditelji umrli uslijed epidemija. Tada je brigu preuzimala rodbina, prijatelji, susjedi…

O broju udomiteljskih obitelji, kao i broju smještenih osoba nema podataka, jer svi podaci koje imamo iz toga razdoblja dolaze iz usmenih predaja, sve se vodilo bez učešća institucija te, kao što sam već navela, bez stručne pomoći i naknade.

U Hrvatskoj se udomiteljstvo najviše razvijalo 30-ih godina 20-og stoljeća u Vrbovcu, nakon toga u Koprivnici poslije drugog svjetskog rata, a najveći razvoj se dogodio 60-ih godina 20-og stoljeća u Križevcima, Varaždinu, Koprivnici i Čakovcu.

Zakonska regulativa

Uvjete, način obavljanja udomiteljstva, kao i sva druga pitanja vezana uz obavljanje udomiteljstva u Republici Hrvatskoj reguliraju sljedeći zakoni i pravilnici:

  • Zakon o udomiteljstvu (Narodne novine broj: 90/11, 78/12), koji regulira uvjete za bavljenje udomiteljstvom, za obnovu udomiteljstva, prestanak bavljenja udomiteljstvom;
  • Pravilnik o stambenim, socijalnim i drugim uvjetima za obavljanje udomiteljstva (Narodne novine broj: 48/08) regulira stambene, socijalne i druge uvjete za bavljenje udomiteljstvom;
  • Pravilnik o sadržaju i trajanju osposobljavanja i edukacije udomiteljske obitelji (Narodne novine broj: 48/08);
  • Pravilnik o mjerilima i kriterijima za utvrđivanje udomiteljske naknade (Narodne novine broj; 22/12, 22/14);
  • Pravilnik o sadržaju i načinu vođenja evidencije udomiteljskih obitelji, registra udomiteljskih obitelji i smještenih korisnika te sadržaju obrasca izvješća udomitelja (Narodne novine broj: 48/08);
  • Zakon o socijalnoj skrbi (Narodne novine broj: 157/13, 152/14)

Kako postati udomitelj

Obitelj koja se želi baviti udomiteljstvom mora ispunjavati određene zakonske uvjete koji su preduvjet da bi mogli dobiti rješenje o dozvoli za bavljenje udomiteljstvom. Prema već navedenom Zakonu o udomiteljstvu, kao i Zakonu o socijalnoj skrbi, udomiteljstvo se definira kao „oblik pružanja socijalnih usluga kojim se djetetu ili odrasloj osobi osigurava smještaj u udomiteljskoj obitelji“.

Prema Zakonu o udomiteljstvu, udomiteljska obitelj je „obitelj koja ima dozvolu za obavljanje udomiteljstva, a čine je udomitelj, njegov bračni ili izvanbračni drug i drugi srodnici s kojima udomitelj živi u zajedničkom kućanstvu“.

Uvjeti koje mora ispunjavati udomitelj i/ili članovi njegove obitelji:

  • moraju biti hrvatski državljani;
  • nositelj udomiteljstva mora biti punoljetna osoba;
  • moraju imati prebivalište u Republici Hrvatskoj;
  • moraju imati poslovnu sposobnost;
  • moraju imati zdravstvenu sposobnost (koju dokazuju potvrdom izabranog liječnika opće/obiteljske medicine da ne boluju od zaraznih, psihičkih i drugih bolesti);
  • nositelj udomiteljstva mora imati završeno najmanje osnovnoškolsko obrazovanje;
  • nositelj udomiteljstva mora imati sposobnost za potrebnu skrb o korisnicima, njihovu zaštitu, čuvanje, njegu, odgoj i zadovoljavanje drugih potreba (procjenjuje Tim za udomiteljstvo nadležnog centra za socijalnu skrb);
  • mora imati propisane stambene i materijalne uvjete za obavljanje udomiteljstva (sukladno gore navedenim zakonima i pravilnicima).

Tko ne može obavljati udomiteljstvo?

Udomiteljstvo ne može obavljati obitelj:

  • u kojoj su poremećeni obiteljski odnosi;
  • u kojem je udomitelju ili drugom članu obitelji izrečena mjera obiteljsko-pravne zaštite (upozorenje roditeljima, nadzor nad izvršenjem roditeljske skrbi, oduzimanje djeteta iz obitelji…);
  • u kojoj je udomitelj ili drugi član obitelji osoba društveno neprihvatljivog ponašanja;
  • u kojoj bi zbog bolesti udomitelja ili drugog člana obitelji moglo biti ugroženo zdravlje ili drugi interesi korisnika.

Obveze udomitelja

Udomitelj nakon što dobije rješenje o dozvoli za bavljenje udomiteljstvom mora prije samog smještaja korisnika izvršiti osobnu pripremu, kao i pripremu članova obitelji na smještaj korisnika. Također je bitno poduzeti aktivnosti u cilju prilagodbe korisnika u obitelji i pružiti mu pomoć tijekom te prilagodbe na novu okolinu. Također, udomitelj sudjeluje u izradi individualnog plana promjene koji je dio spisa korisnika.

Udomitelj je obvezan:

  • korisnika pravilno njegovati, pružati mu primjeren smještaj, prehranu, odjeću i obuću;
  • poduzimati aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja korisnika te mu osiguravati odgovarajuću zdravstvenu skrb putem izabranog liječnika medicine primarne zdravstvene zaštite te prema potrebi i uputi stručnjaka omogućiti korisniku psihosocijalnu rehabilitaciju;
  • poštivati upute centra za socijalnu skrb koji je donio rješenje o priznavanju prava na skrb izvan vlastite obitelji i centra za socijalnu skrb koji je dao dozvolu za obavljanje udomiteljstva;
  • redovito, a najmanje dva puta godišnje izvješćivati centar za socijalnu skrb koji je donio rješenje o priznavanju prava na uslugu smještaja o svim bitnim životnim okolnostima korisnika prema obrascu čiji sadržaj propisuje ministar;
  • najmanje jednom godišnje prisustvovati osposobljavanju koje provodi nadležni centar za socijalnu skrb;
  • osigurati korisniku zaštitu tajnosti svih podataka;
  • omogućiti korisniku kontakte s obitelji, drugim srodnicima, kao i ostalim bliskim osobama;
  • pružati pomoć smještenoj osobi u zadovoljavanju svakodnevnih potreba te poticati usvajanje određenih vještina, obzirom na preostale sposobnosti, a radi korisnikovog osamostaljivanja;
  • poticati uključivanje udomljene odrasle osobe u život lokalne zajednice sukladno njenim potrebama i mogućnostima;
  • poticati radno-okupacijske aktivnosti u skladu sa psihofizičkim sposobnostima i interesima korisnika, poticati rekreacijske i kulturno-zabavne aktivnosti.

Prava udomitelja

Udomitelj i njegova obitelj imaju veliku odgovornost i obveze prema zakonu i njihova je uloga u životu korisnika ogromna. Jednako bitna su i prava koja udomitelj ima nakon što dobije dozvolu za bavljenje udomiteljstvom i nakon što na smještaj uzme prvog korisnika.

Udomitelj i njegova obitelj imaju pravo:

  • na osobni dignitet i privatnost;
  • biti ravnopravni članovi stručnog tima Centara;
  • biti informirani – udomitelj mora od centra za socijalnu skrb koji smještava korisnika dobiti sve informacije koje i centar ima o korisniku prije smještaja, kao i za vrijeme smještaja;
  • sudjelovati u izradi individualnog plana promjene, koji svaki smješteni korisnik mora imati;
  • na sigurnost članova obitelji;
  • na stručnu pomoć pri prijemu i odlasku korisnika;
  • biti upoznati sa svim postupcima vezanim uz ulogu udomitelja;
  • na potporu u obavljanju udomiteljske djelatnosti;
  • na osposobljavanje i edukaciju;
  • na druge oblike potpore (pravodobna pomoć centara ili drugih pružatelja usluga;
  • na evaluaciju i povratnu informaciju;
  • na opskrbninu;
  • na osobnu naknadu;
  • na zaštitu podataka;
  • na zahtjev za prekid udomiteljskog ugovora;
  • na pritužbu.

Kome se obratiti za pomoć i podršku?

Udomitelji se često nađu u teškim situacijama vezanim uz korisnike koje nikako ne mogu sami riješiti. Tada se mogu obratiti:

  • centru za socijalnu skrb koji je izdao dozvolu;
  • centru za socijalnu skrb od kojega je dobio dozvolu za obavljanje udomiteljstva;
  • pravobraniteljici za osobe s invaliditetom;
  • pravobraniteljici za ravnopravnost spolova;
  • ministarstvu socijalne politike i mladih;
  • lokalnim udrugama, koje bi trebale biti međusobna podrška udomiteljskim obiteljima, gdje bi članovi udomiteljske obitelji, kao i nositelji, pomagali savjetima, vlastitim iskustvom, razgovorom i slično.

Važnost individualnog plana promjene i izvješća udomitelja

„Planirajte unaprijed. Nije kišilo kada je Noa počeo graditi arku.“ R. Cushing

U sustavu socijalne skrbi rad s korisnicima obavlja se tako da se uoči problem (zahtjev stranke, prijava susjeda, po službenoj dužnosti uočeno), nakon toga se definiraju ciljevi kako pojedini problem riješiti. Nakon točno definiranih ciljeva planira se konkretna intervencija, koja se nakon toga i provede. Nakon cijelog postupka provodi se evaluacija, koja pokazuje da li je intervencija postigla svoju svrhu te da li su ispunjeni ciljevi. Ako su ciljevi ispunjeni, radi se nova procjena s definiranjem novih ciljeva. Ako ciljevi nisu postignuti planira se nova poboljšana intervencija kojom će se pokušati ispuniti navedeni ciljevi, ili ako se ciljevi pokažu nemogućim definirat će se novi ciljevi. Taj rad s korisnicima ne prestaje dok se korisnik ne osposobi za samostalan život, ako je to moguće.

Definiranje ciljeva i planiranje intervencije su zapravo individualni plan promjene. Individualni plan je plan promjena životne situacije ili/i ponašanja korisnika izrađen na temelju sveobuhvatne procjene potreba, poteškoća i resursa, u dogovoru s korisnikom i članovima obitelji, usmjeren prema odabranim ciljevima, a u svrhu prevladavanja nepovoljnih životnih okolnosti, a provodi se, prati i preispituje zajedno s korisnikom, članovima njegove obitelji, pružateljima usluga te drugim važnim osobama za korisnika.

Centar za socijalnu skrb je dužan tijekom postupka za priznavanje prava u skladu sa Zakonom o socijalnoj skrbi:

  • izraditi individualni plan skrbi temeljen na procjeni potreba;
  • utvrditi svrhu koja se planom želi postići;
  • poduzeti mjere da se osoba u nepovoljnom stanju osposobi za brigu o sebi i članovima obitelji.

Individualni plan promjene donosi centar za socijalnu skrb nadležan za korisnika, i on je sastavni dio rješenja. Sadrži podatke o psihofizičkom statusu korisnika, zdravstveni status korisnika, obiteljske prilike i kontakte, prehranu, potrebnu odjeću i obuću, osobne potrepštine, kvalitetu smještaja, slobodne aktivnosti i interese korisnika te ciljeve koje želimo postići.

Individualni plan korisnika se sastavlja:

  • u pismenom obliku;
  • sadrži dobro planirane ciljeve;
  • način praćenja i preispitivanja;
  • rokove i nositelje aktivnosti kojima se ostvaruje svrha smještaja u udomiteljskoj obitelji;
  • potrebno ga je dopunjavati i po potrebi mijenjati najmanje jednom godišnje.

Izrada individualnog plana promjene proizlazi iz:

1. Načela individualizacije – prava iz sustava socijalne skrbi osiguravaju se u skladu s individualnim potrebama i okolnostima korisnika, uz njegovo aktivno sudjelovanje pod uvjetima propisanim zakonom;

2. Načela poštivanja ljudskih prava i integriteta korisnika – korisnik ima pravo na socijalnu skrb uz poštivanje njegovih ljudskih prava, fizičkog i psihičkog integriteta, sigurnosti i uvažavanje etičkih, kulturnih i vjerskih uvjerenja;

3. Načela sudjelovanja u donošenju odluka – korisniku socijalne skrbi mora se omogućiti sudjelovanje u procjeni stanja i potreba i odlučivanje o korištenju potrebnih usluga, odnosno korisnik može biti smješten samo ako da svoj pristanak.

U izradi individualnog plana promjene sudjeluju korisnik, udomitelj, nadležni stručni djelatnici centra, skrbnik (ako ga korisnik ima), roditelji, bliske osobe i sve druge osobe koje su bitne u životu korisnika. Kao što je navedeno individualni plan promjene nema smisla ako se ne uključi sam korisnik, kako bi se poštivale njegove želje i sposobnosti.

Prema Zakonu o udomiteljstvu udomitelj je obvezan voditi dokumentaciju i evidenciju o svim važnim životnim okolnostima korisnika te redovito i po potrebi izvješćivati Centar korisnika, a najmanje dva puta godišnje. Za to postoje propisani obrasci koje udomitelji trebaju ispuniti. Izvješća udomitelja su izuzetno bitna jer su ona temelj za izradu individualnog plana promjene korisnika te planiranje i definiranje ciljeva pomoću kojih se pomaže korisniku da prevlada nepovoljnu situaciju.

Ostale stranice Priručnika za udomiteljstvo: